Moj internet dnevnik
You bloggin' to me?
sat
broj posjetitelja
Blog
nedjelja, prosinac 19, 2010
U zadnjih mjesec dana u Zagrebu su otvorene izložbe vrhunskih hrvatskih umjetnika:  od Josipa Vanište u Gliptoteci do retrospektiva Ljube Babića i Vasilija Josipa Jordana u Modernoj galeriji. No, ipak je, po mom subjektivnom sudu, najvažnija izložba Ede Murtića otvorena u Muzeju suvremene umjetnosti. Otvorenje izložbe posjetilo je 2000 pojedinaca svih generacija i provenijencija, uključujući i predsjednika Josipovića, ministra Biškupića, gradonačelnika Bandića. To ne treba čuditi jer je Murtić, po meni, simbol hrvatske apstraktne umjetnosti i vjerojatno najpoznatiji hrvatski slikar.



Murtić je rođen je u Velikoj Pisanici kraj Bjelovara. Njegova se obitelj 1925. preselila u Zagreb, gdje on polazi osnovnu i srednju školu. Studirao je na Akademiji primjenjene umjetnosti. Prvu samostalnu izložbu imao je 1935. u Zagrebu. Od 1941. sudjeluje u II. svjetskom ratu. Ostvario je 150 samostalnih i 300-tinjak skupnih izložbi na svim kontinentima. Uz to, radio je i kazališnu scenografiju, murale i mozaike. Bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) te Hrvatskog helšinskog odbora (HHO). Umro je 2005. u Zagrebu. 



Bilo bi daleko pretenciozno da ja komentiram  i ocjenjujem njegova djela. Uostalom, sve je već rečeno, ne samo vezano za umjetnost, već i njegovu političku opredijeljenost i djelovanje, stoga ću se osvrnuti na neka druga pitanja vezana za njegovu ostavštinu. Edo Murtić dobio je vlastitu ulicu neposredno iza Muzeja za suvremenu umjetnosti u sklopu  projekta kojim se namjerava ulice u zapadnom Zapruđu nazvati imenima hrvatskih suvremenih umjetnika. Ovu akciju smatram hvalevrijednom, ali i vrlo simpatičnim i značajnim činom Gradskog poglavarstva. Uz Murtića, svoju ulicu trebali bi dobiti i Lidija Knezoci, Vojin Bakić i Julije Knifer. 



Druga problematika koja me zaintrigirala vezana je uz otvaranje muzeja za ostavštinu Ede Murtića. Kao jedna od mogućih lokacija spominjalo se i Središće. Ako bi došlo do ostvarivanja ove ideje koja je, iako dugoročno i financijski isplativa, danas dosta nerealna i daleka, zbog stanja u kojem se Hrvatska nalazi, Središće bi se zaista moglo nazvati kvartom suvremenih umjetnika. Bez sumnje je da je Murtić to i zaslužio jer kako kaže Igor Zidić „Pedeset godina dvadesetog stoljeća, polovica stoljeća, pripalo je njemu koji je nosio zastavu moderne umjetnosti kada to nije bilo popularno, a i u vrijeme kada je bilo popularno, ali to tada više nije bila njegova krivica nego njegova zasluga...“



 

 

igorvujatovic @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 0
Iako nisam namjeravao na ovom blogu pisati o depresivnim temama kojih je u Hrvatskoj daleko previše, pogotovo pred nadolazeće blagdane, jednostavno sam morao progovoriti o određenim stvarima o kojima svakodnevno slušamo, a vezane su uz studentsku populaciju kojoj i sam pripadam. Naime, prije nekoliko dana je u javnost izašla ispovijed honorarne predavačice na jednom od zagrebačkih fakulteta koja zarađuje 24,2 kn neto po satu, a na isplatu ponekad čeka duže i od šest mjeseci. Naravno, to nije naišlo ni na kakvu reakciju u društvu, što se uklapa u već uobičajeni obrazac odgovora na probleme vezane uz visoko školstvo ili školstvo uopće. Kao da se nikoga ne tiče činjenica da naši školarcu postižu ispodprosječne rezultate (u testovima primjenjenog znanja, a ne sadržajnog), da petina srednjoškoaca smatra kako bi se trebalo ograničiti pravo govora, da je Zagrebačko sveučilište redovito isključeno s rang ljestvice 1000 najboljih visokih učilišta na svijetu... Istovremeno, svi se političari, bez ikakvog obraza, busaju u prsa i besramno izgovaraju floskule o zemlji znanja.



Zašto se bolonjski proces uveo u svega dvije godine, a druge države su vršile pripreme za uvođenje istog desetak godina i više? Zašto se ne izdvajaju određena financijska sredstva kako bi takav sustav koji traži daleko više predavača, prostora i materijala konačno profunkcionirao? Meni se čini da je hrvatska verzija provedbe bolonjskog procesa od današnjih studenata učinila polueducirane kvaziprofesionalce koji umjesto knjiga čitaju poglavlja, a profesori im ne mogu pružiti detaljniji uvid u pravo stanje stvari jer ih nema dovoljno, a nemaju ni gdje držati predavanja za toliku količinu učenika. U potrazi za odgovorima na ovakvu situaciju, nailazi se samo na nova pitanja. Nažalost, iako pokušavam biti optimističan, malo je razloga za optimizam jer definitivno je nešto trulo u državi Hrvatskoj.

 

 

 

igorvujatovic @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 13, 2010


Ovaj sam post počeo pisati s idejom da podijelim dojmove s predstave Garaža koju sam napokon uspio pogledati prošli tjedan. No, u procesu pisanja shvatio sam da je ta predstava jedna od onih stvari koje su vrlo teško dočarive i koje je vrlo teško opisati. Dojmovi koje predstava ostavlja su u potpunosti individualni. Dakle, ista se nekomu može izrazito sviđati, dok će je drugi prezirati. Zlatne sredine nema. Jedino je sigurno: nitko s predstave neće otići ravnodušan. Ja sam otišao iz dvorane „Istra“ pod pozitivnim dojmom svega viđenog, a onih sat i pol koliko predstava traje prošlo mi je u hipu. Ekstremnost u prikazivanju tranzicijskog društva koja se očitovala kroz prikaze nasilja, alkohola i seksa po meni je ispravna - jedino se na taj način mogla dočarati uistinu zastrašujuća tematika predstave. Glazbi standardno sjajnih TBF-ovaca jednostavno se ne može naći primjedba.



No, osim same predstave, u ovom postu želim se i osvrnuti na Zagrebačko kazalište mladih koje je uistinu postalo vrlo bitan faktor u zagrebačkom, ne samo kazališnom, već i kulturnom životu. Iako je od svog osnutka rasadnik mladih glumačkih talenata, imam osjećaj da se danas Zagrebačko kazalište mladih nametnulo kao jedan od najprepoznatljivijih, ako ne i najprepoznatljiviji, hrvatski kazališni brand u svijetu. O tome govore koprodukcije; primjerice predstave Garaža koja je napravljena u koprodukciji s newyorškim teatrom La MaMa; potpore koje Kazalište dobiva iz europskih fondova; organizacija i gostovanja izvrsnih stranih predstava na Festivalu svjetskog kazališta i dr. Također, predstave koje se rade vrlo su aktualne; primjerice najnoviji uradak: „Ovo bi mogla biti moja ulica“ koja govori o vrlo aktualnoj temi maloljetničkog nasilja. Dodatnu dimenziju predstavama daju izvrsni glumci iz zekaemovog ansambla i režiseri s jasnom vizijom i ciljem. I na tome im svakako treba čestitati, počevši od ravnateljice Dubravke Vrgoč, pa do svakog pojedinog djelatnika Kazališta koji je sudjelovao u ovim ostvarenjima. 



igorvujatovic @ 23:24 |Komentiraj | Komentari: 0
Graz je danas u Hrvatskoj postao simbol za shopping turizam. Ono što su nekad bili Trst, Barcs i Nagykanizsa, danas je zasigurno Graz. Naravno, profil kupaca je bitno drugačiji, barem u usporedbi s onim mađarskim. Naime, dok je u Mađarskoj glavni kupovni artikl bio salama i ostali „špeceraj“, u Austriji su to uglavnom „krpice“. Dakle, Graz je u tom smislu puno bliži Trstu, iako su usporedbe nezahvalne. No, mene je put naveo na Graz iz klasičnih turističkih razloga i mogu reći da su moja očekivanja bila nadmašena.

            Graz je danas drugi najveći grad u Austriji s preko 250000 stanovnika i glavni grad pokrajine Štajerske. Prvi spomen Graza potječe iz 12. stoljeća, kada ga je naseljavalo pretežno slavensko stanovništvo, a što je vidljivo u samom toponimu „graz“ koji je izvedenica iz naziva „grad“. No, već je tada počeo je proces kolonizacije od strane pripadnika njemačkog govornog područja. U 14. stoljeću Graz je čak bio i prijestolnica Svetog Rimskog Carstva. Kasnije postaje sjedište zapovjedništva za dio Habsburške Monarhije pod koje je potpalo i hrvatsko područje. Jaku povezanost Hrvatske i Graza održala je i hrvatska studentska populacija koja je već od 16. stoljeća prisutna na tamošnjem Sveučilištu, a ta se tradicija održala do danas.



 Iako se u Hrvatskoj možda percipira primarno kao shopping meka bez značajnijih kulturnih vrijednosti, Graz je puno više od toga. Centar Graza, tzv. Stari grad jedan je od najočuvanijih kompleksa u srednjoj Europi. Štoviše, 1999. stavljen je na UNESCO-v popis svjetske baštine. Njegova se unikatnost temelji na prožimaju utjecaja srednjoeuropskih, talijanskih i balkanskih zemalja te različitih umjetničkih stilova. Dvorac Eggenberg koji se nalazi u zapadnom dijelu grada također je 2010. došao na popis kao najznačajniji barokni kompleks u Štajerskoj. Godine 2003. Graz je proglašen i kulturnom prijestolnicom Europe, a 2008. gradom gastronomskih delicija.



Od značajnijih građevina u centru se ističu Gradska vijećnica (Rathaus), brdo Shlossberg s Tornjem sa satom (Uhrturm), simbolom grada, i ostacima srušenog dvorca; Obojena kuća (Gemaltes Haus) iz 18. stoljeća, potpuno oslikana freskama Johanna Mayera; Muzej moderne umjetnosti (Kunsthaus) kraj rijeke Mure, koji su projektirali Peter Cook i Colin Fournier; Oružarnica (Landeszeughaus) – najveći muzej oružja na svijetu...

       

            Dakle, ako ste i Vi jedan od pobožnih pohodnika shopping ture „Graz“, sljedeći put kada se u potrazi za nekim komadom odjeće, razmislite i o drugim mogućnostima koje ovaj grad nudi.



igorvujatovic @ 23:09 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 23, 2010


Bit ću iskren. Ne volim cirkuse, odnosno nisam ih volio do danas. Kod mene su cirkusi uvijek evocirali slike ocvalih i ofucanih deva i slonova u kičastim crvenim šatorima, predepileptičke majmunčiće u strahu od bliceva koji su se nasilno stavljali u ruke djeci i klaune koji su uvijek kod mene pobuđivali blagu nervozu umjesto smijeha. No, morao sam izvršiti obiteljsku dužnost i izvesti mlađeg bratića na taj, meni po automatizmu, mrski događaj. I nisam požalio. Upravo suprotno. Predstavu Salimbanco koju izvodi čuveni Cirque du soleil zaista treba vidjeti i doživjeti. U skladu s umjetničkom doktrinom koju su među prvima promovirali - tzv. novueau cirque, novog cirkusa koja podrazumijeva da svaka predstava ima temu ili priču koja objedinjuje sve klasične cirkuske točke napravljena je i predstava Saltimbanco. Satimbanco u doslovnom prijevodu znači skočiti na klupu, a osnovna priča je inspirirana gradom, njegovim heterogenim i šarolikim stanovništvom te nadom koju takvo okruženje nudi.Ova najdugovječnija predstava u repertoaru najpoznatijeg svjetskog cirkusa odlikuje se svojom šarolikošću u svakom segmentu predstave – pozornice, odjeće i rasvjete. Dodatnu dramaturgiju daje cirkuski band i izvrsna pjevačica, a posebnom doživljaju doprinosi i činjenica da gledatelji u svakom trenutku mogu iz tipično pasivne uloge preuzeti aktivnu. Naime, predstava se ne izvodi samo za publiku nego i u publici i s publikom pa u svakom trenutku baš vi možete doći pod svjetla reflektora

 



Mene osobno su najviše dojmili akrobati, iako su i drugi cirkuski izvođači, poput žonglera dali upečatljivi cirkuski pečat. No, akrobatski činovi, poput trapeza, bungeeja, gimnastičkih dvojaca i trojaca uspijevaju u vama pobuditi najrazličitije osjećaje, od straha do olakšanja i radosti što je, zapravo, i bit cirkusa. Sve u svemu, jedno lijepo iskustvo.

 



igorvujatovic @ 10:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 20, 2010
Prošli tjedan u Modernoj galeriji u Zagrebu otvorena je retrospektivna izložba Vasilija Josipa Jordana.

 

Vasilije Jordan rođen je 1934. godine u Zagrebu gdje je i završio Školu primjenjene umjetnosti (1953.) i Akademiju likovnih umjetnosti (1958.). Diplomirao je u klasi prof. Lj. Babića. Od 1960. započinje njegova profesionalna karijera samostalnog umjetnika. Do danas je izlagao u Antwerpenu, Parizu, Bruxellesu, Knokke le Zouteu, St. Gallenu, Stuttgartu, Buttenheimu, Lausangi, Padovi, Bologni, Rimu, Milanu, Veneciji, Bresci, Piove de Saccou, Beču, Viareggiou, Kolnu, Sarmoneti, Kleinwarasdorfu te brojnim gradovima bivše Jugoslavije.Dobitnik je brojnih nagrada za slikarstvo, između ostalih nagrade grada Zagreba za 1969., te godišnje nagrade “Vladimir Nazor” 1992. Redovni je profesor katedre za crtanje i slikanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.





 

Izložba je presjek njegovog umjetničkog stvaralaštva, od šezdesetih godina koje mnogi kritičari smatraju najplodonosnijem i najkvalitetnijim razdobljem u njegovoj karijeri pa sve do danas. Stil koji njeguje Jordan vrlo je prepoznatljiv i upravo se na ovoj izložbi može jasno vidjeti da se njegov umjetnički izraz vrlo malo mijenjao. Karakteristični za njegovo slikarstvo su prikazi ljudi u nadrealističnom okruženju stvari i arhitekture iz svakodnevnog života uz pojačavanje efekta pomoću geometrijskih likova i linija. Za Jordana je također specifična upotreba crvenih, smeđih, okerastih i crnih tonova što je zadržao od početka stvaranja pa sve do danas čime postiže posebnu atmosferu. Čini mi se da je takvo miješanje figurativnih i apstraktnih elemenata u njegovim djelima palo na plodno tlo jer je stekao dosta široku publiku i poštovatelje, što se vidi i u vlasnicima njegovih djela koji uključuju Antuna Vrdoljaka, Budimira Lončara, Petra Selema, Branka Lustiga, Asima Kurjaka i dr. 



Moram priznati da je Jordan i mene osvojio ovom izložbom. Iako sam i prije bio upoznat s njegovim stvaralaštvom, ova izložba je dodatno produbila moju prvotnu ocjenu njega kao jednog od najvažnijih hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća.



igorvujatovic @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 15, 2010
U petak, 12.studenog 2010., u 5 sati završila je još jedna Brucošijada Fakulteta elektrotehnike i računarstva, ponovo dokazavši svoje kultno mjesto na zagrebačkoj urbanoj sceni koje gradi od davne 1970. Ovaj je put brucošijada bila posebna budući da su već tradicionalno pomno odabrani izvođači publici nastupili baš na prostoru Fakulteta. Naime, od 2005., kada sam ja započeo svoj studentski život, brucošijada se odvijala u drugim zagrebačkim prostorima, od Boogaloo-a do Pauka, i  nisam uspio iskusiti doživljaj Brucošijade na hodnicima FER-a. A upravo je to ono što daje neku posebnu čar cijelom događanju. Šaroliko društvo koje samo rijetki događaji poput ovog mogu objediniti na jednom prostoru, u potpunosti je ispunilo hodnike, hale i dvorišta. 



Naime, organizatori su na četiri floor-a uspijeli zadovoljiti glazbeni ukus svakog poklonika urbane kulture. Prvi je stage bio elektronski, a imenima poput KSET-ove redovne atrakcije - Jabba Crewa, te MRK1-a i Filipa Motovunskog niti jedan ljubitelj ovog žanra nije mogao odoljeti. Drugi stage donio je odličan etno zvuk koji su osigurali već standardno izvrsni Cinkuši te mladi Čakovčani iz grupe Komedija. U samom KSET-u organiziran je KSET Caffe floor, gdje je uz popularne plesne hitove publiku zabavljala stalna postava DJ-a Disco sekcije KSET-a. I naposljetku, main stage... Krenuvši s Brkovima, nastavljajući Ajs Nigrutinom i Overflowom sve do publici omiljenog TBF-a te, konačno, prepustivši prostor pozornice S.A.R.S.-u, organizatori su se zaista potrudili da gosti njihovog Fakulteta odu kući nezadovoljni. I zaista, kada su se u pet sati ujutro morala upaliti svjetla, iz znojnih lica sudionika, kao i samoj količini istih koji su ostali do fajrunta mogla se isčitati jasna poruka zahvalnosti svim FER-ovcima, KSET-ovcima i njihovim pridruženim članovima na organizaciji, a koju upućujem i ja. Jedina zamjerka koju moram izreći, ali zaista u najboljoj namjeri, je loše organiziran izlazak u „free smoking“ prostor gdje su se stvarale ogromne gužve i u određenim trenucima kvarila zaista dobra atmosfera. 



P.S. Iz napisanog možemo zaključiti da je Brucošijada u najmanju ruku ispunila očekivanja. Misleći unaprijed na sve što je potrebno da svi uzvanici osjećaju kao svoj na svome (na internet je bio postavljen čak već i tlocrt Fakulteta kako bi se svi mogli organizirati u prostoru), organizatori su postigli pravu domaću atmosferu. A to je bilo moguće jer su oni bili na domaćem teritoriju. Dakle, dugujemo zahvalu i svima onima koji su se napokon udostojili udovoljiti zahtjevima studenata... Uz jednu napomenu: upravo su studenti ti koji će ubuduće ovu zemlju dovoditi i izvoditi iz kriza, pisati udžbenike za Vaše unuke, miješati Vaše lijekove, unaprijeđivati Vaša računala, organizirati političke, sportske i kulturne manifestacije... I sve čemu se možemo nadati je da će biti uspješni kao organizatori ovog događaja. Dakle, kada pokažu inicijativu, dajte im da rade što žele na način na koji to žele napraviti – jer, očito, imaju pravo.



igorvujatovic @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 0
Prošli tjedan u Zagrebu se održavao 13. međunarodni festival stripa Crtani romani šou. Unutar programa održane su brojne promocije stripova, a dvije je održao Igor Kordej.



Sudbina stripa i tog velikana devete umjetnosti u Hrvatskoj je vrlo slična – nedovoljna afirmacija i podcjenjenost u umjetnosti, ali i društvu općenito. Kordejeva karijera započela je sredinom sedamdesetih godina u kojima je zajedno s ostalim strip autorima tzv. „treće generacije“, npr. Mirkom Ilićem, Krešimirom Zimonićem, Radovanom Devlićem, Ninoslavom Kuncom, Emirom Mešićem i dr., osnovao grupu Novi kvadrat koja će biti zaslužna za reafirmaciju stripa u cijeloj Jugoslaviji. O silnoj talentiranosti navedenih pojedinaca govore i njihove biografije, posebno Ilićeva i Kordejeva. Igor Kordej je, naime, nakon preseljnja u Kanadu sredinom devedesetih, počeo crtati za najpoznatije američke izdavače – Marvel, Dark Horse, DC Comics i Heavy Metal, a sa stripom X-men bio je na 1. mjestu američkih top lista. Originali njegovih stripova izloženi su u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, a i sam se George Lucas hvali da ima naslovnicu stripa Ratovi zvjezda koju je oslikao Kordej.

Mirko Ilić se nakon perioda stripa u potpunosti posvetio ilustraciji i grafičkom dizajnu. Objavljivao je uratke u talijanskom magazinu Panorama i hrvatskom magazinu Danas. Sredinom osamdesetih odlazi u SAD, a već nakon pet godina postaje umjetnički direktor u magazinu Time international, da bi kasnije dobio poziciju umjetničkog direktora u NY Timesu. Danas ima vrlo uspješnu tvrtku i predaje na Školi za vizualne umjetnosti u New Yorku. Prije par godina Ilić je imao retrospektivu svojih radova u Gliptoteci HAZU i to je zasigurno bila jedna od najboljih izložbi koje sam vidio.



Ipak, prema Kordeju i Iliću hrvatske umjetničke elite se odnose u najmanju ruku maćehinski i podcjenjivački. Zašto? Je li problem što strip, ilustracije i grafike kakve rade dvojica spomenutih ne zadovoljavaju kriterije hrvatske umjetnosti, iako zadovoljavaju one svjetske. Možda nisu ni bitni Kordej i Ilić, nego isključio strip i ilustracija koji su, po nekima, drugorazredni, pučki oblik umjetnosti i ne možemo iste uspoređivati sa slikarstvom ili kiparstvom. Moje je mišljenje da umjetnost možemo pronaći i u krajnje komercijalnim stvarima, poput reklama, a kamoli ilustracijama, stripovima i grafičkim uratcima. Bitno je osjetiti takav komad papira i doživjeti određenu emociju prilikom konzumiranja, a to se kroz radove Kordeja i Ilića može. Prema tome, riješimo se predrasuda i gledajmo na stvari isključivo kroz prizmu kvalitete, a sve drugo ostavimo sa strane.



*scenarij i crtež na filmu - Igor Kordej

igorvujatovic @ 22:17 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 7, 2010


Voda u bocama danas je postala trend. To je vidljivo  posvuda, od tramvajskog stajališta, bolničkih čekaonica pa  do  školskih učionica i sveučilišnih dvorana. Voda u bocama  je u ogromnom postotku ušla i u privatne i javne ustanove, a i  nemali broj mojih poznanika istu naručuju za kućnu upotrebu.  Prevladavajuće mišljenje, uključujući i moje vlastito, bilo je da  je voda u bocama znatno kvalitetnija od one vodovodne. No, je  li to zaista tako?

Dokumentarni film „Akvarel“ Vlatke Vorkapić u  produkciji  Fade in-a pobudio je moju sumnju i zagolicao  znatiželju.  Rezultati mog mini istraživanja bili su  uznemirujući. Nedavna  analiza kvalitete vode u bocama koje je vršila američka  Agencija za hranu i lijekove pokazala je da  70% testirane  flaširane vode nije zadovoljavalo propisane  kriterije. S tim se  slaže i Eric Goldstein, direktor u Vijeću za  obranu prirodnih  resursa, neprofitnoj organizaciji za zaštitu  zdravlja i okoliša.  Štoviše, on donosi podatke da je 25% vode  u bocama  zapravo vodovodna voda koja se dodatno  pročišćava i takva  prodaje potrošačima. Neki izvori o ovoj pojavi izvještavaju u  čak 70% slučajeva, ali to mi se ipak čini pretjeranim. Dakle,  „Peckham spring“, flaširana voda Delboya Trottera, već je svuda oko nas. No, istraživanje spomenute organizacije provedeno 1999. u SAD u kojem su testirali 1000 boca od 103 različita proizvođača pokazalo je rezultate koji su još šokantniji. Kod trećine proizvođača u vodi su pronađeni iznimno štetni spojevi za ljudski organizam.



Osnovni uzrok ovog problema je PET ambalaža koja nije nepropusna ni stabilna, niti biološki inertna te se pod utjecajem svjetlosti i temperature ta struktura razgrađuje, a otrovni produkti zagađuju samu vodu u boci. Taj problem je poznat već tridesetak godina, a znanstvenici su otkrili čitav niz štetnih spojeva koji se nalaze u nedopuštenim količinama u vodi PET boca, npr. heksanon, oktanal, benzaldehid, dimetil-tereftalat, benzen, kloroform, diklorometan, toluen, acetaldehid, formaldehid i aceton, dok je istraživanjem nekoliko talijanskih znanstvenika objavljenom u časopisu „The science of total environment“, iz siječnja 2003. otkriven i spoj diftalat koji je teratogen i kancerogen, uzrokuje rak jetre. Najštetniji spoj otkriven u vodi iz PET ambalaže bio je dioksin, jedan od najotrovnijih spojeva današnjice.

            Drugi problem je ekološke naravi  i nadam se da kao takav predstavlja bitnu stavku što većem broju ljudi. Godišnje se na proizvodnju novih PET boca potroši oko 47 milijuna galona nafte, a ako znamo da velik broj tih istih bočica (pretpostavlja se oko 80%) završi u nesortiranom smeću. Dakle, PET ambalaža postala je ogroman problem i opterećenje za Zemljin ekološki sustav.

            Treći problem je ekonomske prirode. Ako ćemo vjerovati Lingu Liju, autoru izvješća za institut Worldwatch u Washingtonu, voda u bocama skuplja je od 240 do 10000 puta od one iz slavine. U Hrvatskoj jedna litra flaširane vode košta gotovo kao tisuću litara vode iz slavine.

            Što reći na kraju? Odluka je vaša i ovisi o vašim razmišljanjima i preferencijama. Uostalom, zdravlje i novac vaša su privatna stvar, no ekologija i briga za okolinu trebala bi biti zajednička, univerzalna stvar, bitna za vas, ali i druge oko vas, stoga se i ponašajte sukladno tome.

igorvujatovic @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 0
Stigma novozagrebačkih naselja kao gradskih spavaonica prisutna je u svijesti zagrebačkih građana praktički od njihove izgradnje pa sve do danas. 

 

Utrina se u tom smislu ni po čemu ne razlikuje od drugih naselja, osim po tržnici, koja barem tijekom dana razbija tu tezu. No, čak ni sama tržnica nema specifičnih likova koji bi joj mogli dati pečat prepoznatljivosti poput kumica s Dolca ili bake Slavice koja je proslavila Trešnjevačku tržnicu.

 

Ipak, malo njih se može pohvaliti da je u više navrata bila poprište odvijanja radnji romana. Naime, caffe bar „Asterix“, krajnje tipičan lokal po svom vanjskom izgledu i uređenju interijera, i kao takav kopija brojnih drugih sličnih, pomalo opskurnih objekata koji su nastali kako bi utažili potrebe kupaca s tržnice, postao je kultno mjesto zahvaljujući romanima Ede Popovića1,  poglavito romanom „Izlaz Zagreb jug“. 

 U svojim romanima, zanimljivost i posebnost nekog prostora  Popović promatra kroz ljude s margine, odmičući se od Bogovićeve  ulice i Tkalče i pojedinaca kojima je životni cilj pojaviti se u rubrici  Glorije ili epizodi Red carpeta. Donoseći neobično zanimljive životne  priče vjernih hodočasnika „Asterixa“; u rasponu od sveučilišnih  profesora do lokalnih pijanaca i šljakera, bivših mornara i ratnika,  propalih pisaca te sitnih kriminalaca, Popović, barem po meni,  negira  učestalu sintagmu o gradskim spavaonicama upravo ovdje,  na utrinskoj tržnici. Jer, upravo je jedinstvenost svakog pojedinog lika  ono što daje karizmu i posebno ozračje prostoru koje je bilo  nadahnuće Popoviću, ali i mnogim drugim umjetnicima. Naime, Utrina se provlači i kroz tekstove benda Pips, Chips i Videoclips, pokazuje se na glazbenim spotovima Radoslava Jovanova Gonza i na televizijskim serijama, poput Mamutice. Dakle, nešto je u zraku upravo u Utrini, a jedan dio toga sigurno možemo zahvaliti tržnici kao centralnom kvartovskom mjestu. Stoga, u slučaju pomanjkanja bilo kakve inspiracije, svratite do utrinske tržnice i popijte piće u „Asterixu“. 

 

1Fotografija preuzeta s http://www.mvinfo.hr/images/tekstovi/tekst3493.jpg

 

igorvujatovic @ 11:51 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » pro 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.